Junače našega vremena, dopusti da ti kažem… Dopusti da ti nakon godina šutnje kažem da me noćas presjekla neka davna težnja. Ma znaš već, presjeklo me na onom istom mjestu na kojemu si nakon kakve spačke znao provjeravati kuca li još, kuca li za tebe to moje srce. U tvojim bih se rukama tada posve umirila. I bilo bi dobro. Moje bi tijelo bilo doma. Ravno u središtu svoga tadašnjeg svemira. Ne zamjeram mu. Ne zamjeram ni tebi. I nebo zna da je bilo dobro. Čuj mene dobro, predobro!

Evo i sada dok razmišljam razvlači mi se taj blentavi osmijeh preko lica. Pokušavam ga bezuspješno suzbiti uvlačeći obraze. Uspijeva mi jedino izgledati ko budala. Baš kao onda kada smo se zakačili oko toga idemo li van ili ostajemo pred TV-om, pa bi me nakon pet minuta mojega durenja udobrovoljio i pokušao mi svim snagama adresirati osmijeh na lice. Naposljetku bi uspio. Zapravo, pustila bi te da uspiješ jer sam voljela nagraditi tvoj trud. A istini za volju, voljela sam i biti ti slatka. I slušati da sam ti slatka. I uživati u tome kako se topiš na treptanje mojih očiju. Sve sam to nekoć voljela.

Nakon svega, neću ti lagati. Ta stara težnja nije razlog mojega pisanja. Emocijama opijena, saživjela sam s njom. Zavoljela ju, kao i mnoge druge težnje koje su opkolile moje srce, a koje se s godinama samo množe. Što je više sjećanja i odnosa pospremljenih u ladicu Zaborav to je više strelica težnji. A sve one žele isto – reprizu momenta.

Momenta jutarnjih crtića s kakaom u ruci. Momenta musave dječje ljubavi. Momenta sakupljanja lišća za herbarij. Momenta zimskog skafandera i drvenih sanjki na obližnjoj livadi. Momenta slijepog vjerovanja u Djeda Mraza. Momenta Vlaka u snijegu.  Momenta prvih leptirića u trbuhu. Momenta najboljeg srednjoškolskog prijateljstva. Momenta najfenomenalnijeg koncerta u prvome redu. Momenta maturalne večeri.

No, razlog je mojega iznošenja mnogo dublji. Mnogo je dublji i  razlog moje šutnje za tvojeg posljednjeg pokušaja poticanja kontakta. Zapravo ti ovim pisanjem htjedoh reći da ne brineš i da sam dobro. Čuj mene dobro, predobro!

Kako se samo čovjek prevari u samome sebi. Nikada, ali nikada onoga dana kada sam, ušavši u staru Peticu, brisala rukavom suze ne bih pomislila da ću biti ovako dobro. S nekim drugim. Za mene boljim. I da me neće boljeti vidjeti tvoju sreću. A tome je upravo tako.

Znaš li koliko je knedli u grlu koštalo emocionalno ocjepljivanje od tebe? Od nas nekad? Znaš li koliko sam noći prosjedila u periodu kad sam već odlučila otići… a oblaci nad nama znaju da kada pokoja godina odmakne otići nije lako? Znaš li da i kada sam se pomirila s činjenicom da moj Zauvijek očigledno nosi neko drugo prezime, odlazi drugom domu, živi nekim drugim životom, da sam se trgala i previrala u samoj sebi? Prelijevala iz začuđujuće sigurnosti u kroničnu nesigurnost? Da me sitnica mogla rasplakati, a stijena koja se obrušila na mene mogla me ostaviti ravnodušnom? Znaš li koliko su sati mogli proletjeti u hipu kada smo bili primorani naći se na istome mjestu, a koliko se sekundi činilo kao vječnost kada sam sjedeći tupo samo čekala da prođe bol? Maločas sam optuživala sebe da sam prerano digla ruke, a već trenutak poslije tebe da si predugo samo pasivno čekao na čudo – znaš li?

 Ja znam.
A znam i da to čudo s nama ne bi upalilo.
Mi ne bi upalili.
Ne kao On i ja.

Ne pišem ti ovo obraćanje da ti dokažem svoj uspjeh. Uostalom, čemu bi to poslužilo? Pišem ti iz pukog razloga što se po definiciji uzima da su sve bivše ljubavi tužne. Meni, vidiš, nisu. Tužnjikava mi je ta težnja i djelići  sjećanja koje bi kriomice katkada ipak prošvercala u sadašnjost. (Ne zamjeri, ali malo i da dotaknem sebe tada… Sebe takvu zelenu i još sasvim, sasvim, malenu.) Tužan mi je taj šamar realnosti, a koji svakome… baš svakome od nas treba.

Meni mi nismo tužni. Naglašavam ti – meni mi nismo tužni. Bili smo. Više nismo. Bili smo sretni. Više nismo. Da je sreća trajala i mi bismo. Ovako pamtim zacijeljeni odlazak i našu prethodnu sreću.

Napokon sam naučila da svijet ipak ima svoje načine. I razloge ima zašto sve što nam naumi staviti pred put stavi baš u tom konkretnom momentu. Odatle i te težnje za repriziranjem momenata. Ništa, baš ništa lošeg ne pronalazim u tome.

Dopusti da ti kažem – upoznala sam svoj dom. Poput napuštenog psića, upoznala sam svoj Zauvijek dom. I mogu ti reći da je to jedno jako, jako, jako lijepo mjesto u kome se nalazi moje, u dubokoj sigurnosti, ušuškano srce. U taj dom ja danas nosim naprtnjaču snova. Taj dom razvijam. Tome se domu veselim petkom navečer kad napokon odzvoni i posljednja tjedna obaveza.

U tome me domu čeka čovjek koji se nije libio otvoriti svijet preda mnom i mene otvoriti svijetu. E taj ti čovjek nosi moje Sunce i moj Mjesec u rukama svojim. Njemu se i kroz suze nasmijem. Njega i kroz san prepoznam.

Junače našeg vremena, na tebe mi srce poneseno težnjom može tek u trenu poskočiti. I dobro da je tako… Ljudi smo. Osjećamo. Samo znaš što? Postoje oni na koje srce skače 24/7. Oni od kojih s  nestrpljenjem očekujemo da nam jave da su sretno stigli i da se ubrzo vraćaju, iako nama ništa u njihovu odsustvu nije dovoljno brzo.

To su oni čiju ruku vidiš u svojoj i kada druga bude zauzeta staračkim štapom. Oni naši za Zauvijek. Takvog sam svog našla. Nadam se i da si takvu svoju našao i ti.

Uvijek ću za tebe imati jedan djelić svoga srca.
Taman toliko velik da ne padneš u zaborav.
Taman toliko malen da više nikada ne boliš.
Ondje si značio. Ondje značiš. Ondje ćeš značiti.

S ondašnjom ljubavlju,
X.X.

~ Sve što se bivšim ljubavima prešuti o naknadnoj sreći ~