Poznajem mnogo žena koje podnose. Šutke hodajući. Piljeći u pod. Uvijek mislima više vezane za druge, no za sebe. Lavice koje podnose lepezu prišivenih im epiteta koje nitko s „Popisa poželjnih osobina” ne bi za sebe izabrao. Čini se kako te moje žene na svim frontama čekaju tek nečiji ostaci.

Ostaci satnice njihovih muških kolega. Ostaci mjesečne plaće kada zadovolje potrebe ostalih ukućana. Ostaci ručka kojega su pripremile njihove ruke. Ostaci osmijeha njihove djece pred spavanje. Ostaci muža nakon što večera i odgleda uzbudljivi meč.

Nebrojeno je žena koje podnose. Moje žene lavice. Šačica njih izravno je dotaknula i moj život. Utisnule su se u njega trajno. Nalik neizbrisivom pečatu.

Vjerujte, lako ćete ih prepoznati. Žene (o) kojima pišem. To su one koje se po povratku s posla zaustavljaju na vrtićkoj adresi gdje preuzimaju svoje blago. Pa iako gladne te ljubavi i nedostajanja koje izvire iz dječjih očiju preuzimaju ih obaveze. Ulaskom u kuću otvara im se nova, intimnija, fronta. Krug se njihovih „moranja” nastavlja. Još s vrata one odlažu svoj kaput na vješalicu i jure servirati ručak prije no što se obitelj okupi. Njihov je zadatak osigurati da sve funkcionira.

Ne 60% toga. Niti 70%. Ne 80% toga. Niti 90%. Svih 100%. Apsolutna funkcionalnost traži i apsolutni angažman. Shvaćate? I zato te nelijepe, prišivene, osobine šaljite negdje drugdje. Još bolje, ne šaljite ih nigdje. Radije tim zajedljivim strelicama prokopajte svoju nutrinu.

Ne. Ne rade one od sebe patnice.
Nisu preumorne, preslabe, nesnalažljive, neorganizirane, lijene.
Nisu dosadna kvocala i konstantne tobožnje mučenice.

One su prva linija kuhara kada treba osigurati topli obrok. Prva su linija konobara kada taj obrok treba servirati. One su prva linija učitelja kada treba riješiti domaću zadaću. Prva su linija obrane kada je u pitanju zaštita najmlađih. One su prva linija psihologa kada se treba suočiti sa životom. Prva su linija kućanica kada treba održavati kućanstvo. One su prva linija stilista kada treba pripremiti obitelj za kakvu svečanost. Prva su policijska linija kada treba uvesti reda. One su prva linija liječnika kada treba sanirati rane. Prva su linija zabavljača kada treba obrisati dječje suze.

One su prva linija života. Njegov su izvor. I put su njegov. Njegovo konačno odredište.Sve su one. Sve osim sebe. Ako, dakle, što nisu i ako im se što god loše može pripisati onda je to zapostavljanje same sebe. Jer i kada ih boli, žene lavice zagrizu u središte svoje boli, odmahnu rukom i još jednom zabrave na – svog unutarnjeg stanara. Na to svoje srce koje želi iskočiti iz grudi kada su u pitanju njeni najbliži, a koje se nekako sramežljivo drži po strani kada je u pitanju ona sama.

Žene ne bi trebale podnositi šamare okoline koja iz njih neprestano izvlači sve više i više, a koja ih tako iscrpljene nerijetko ostavlja samima da se vade.

A ako nešto i ne znaju, ne znaju spasiti sebe budući da su predugo spašavale druge.

Vjerujte, znam mnoge žene lavice. I ne, nisu to samo majke. Ima i onih koje su izabrale drugačiji put pa nakon jednog posla, jure na drugi ili pak jure svojim roditeljima u posjet. To je valjda svojstveno nama ženama. Briga o drugima neovisno izabranom životnom putu nadilazi brigu o samoj sebi.

Pa na kraju dana, kao s torte šlag, valja polizati sva ta šamaranja okoline, jer za vrijeme večernjih vijesti ne sjajiš, ne nosiš najširi osmijeh, ne izgledaš blistavo. I eto, piše ti se minus.

Mojim ženama lavicama…