Heroji odlaze tiho. Dostojanstveno.

Heroji ne bude iz sna kada osjete da je došao trenutak. Oni se opraštaju na sebi svojstven način. Oni osjećaju da je ljubav, koju oni koji ostaju gaje prema njima, upravo neprocjenjiva. I ne boje se. Odlaze s osmijehom u nadi da ćete i vi dotaknuti barem komadić toga dalekog sna.

Kako vrijeme prolazi, tako će vas pratiti na vašem putovanju. Promatrat će vas. Bit će ponosni, ti vaši heroji. Ponosni na svaki novi dan u kojemu uspijete u sebe udahnuti tračak spokoja, jer oni su sada upravo na jednom takvom mjestu. I barem komadić toga, barem komadić toga raja, neka vam prenese vaše Sunce, vaša zvijezda, vaš osobni heroj.

Čovječe, zašto nam se čine tako dalekima? Koliko nam god duhom bili blizu, naša nam osjetila katkad brane prodrijeti toliko duboko, jer naš broj još nije izvučen. Do tada, do toga ključnog trenutka, vaš će vas heroj pozivati u novi dan. Budit će vas pahuljama snijega zimi, pjevom ptica u proljeće, zrakama Sunca ljeti, šapatom lišća u jesen.

Pjevat će vam posebne stihove, plesat će neke nove plesove poznate samo putevima vjetra. Onim putevima što vode ravno u vaše srce.

Grlit će vas nekim novim sjajem, ljubiti nekim starim sjećanjima, dozivati vas nekim dalekim, stranim rječnikom. Vi ćete ga svakoga dana prepoznavati u sitnicama, diviti mu se punom dušom, prigrliti ga svojim rukama makar kakvim prisjećanjem.

I bit ćete dobro. Onoga dana kada spoznate prvi odaslani simbol. Prvi simbol vašeg heroja. Bilo da je riječ o pruženoj ruci prosjaka, slučajnom dodiru djeteta, mudrosti kakve starice u prolazu. Shvatit ćete da mnoštvo ljudi provede život loveći oku, rukama i bankovnim računima opipljivo. Ali ne i duši.

I bit ćete dobro. Onoga dana kada zakrpate rane i umirite srce. Onoga dana kada legnete i osjetite zahvalnost prema životu koji nije bio ni blizu savršenom.

I bit ćete dobro. S tračkom ljutnje i bijesa. S tračkom tuge zbog odlaska onoga koji je po svim zakonima prirode trebao imati na raspolaganju barem koju godinu više.

Ljudi smo. Mjerimo vrijeme godinama, a ne proživljenim. Ljudi smo. Čuvamo se za starost, a onda tu istu starost naprasno prekine tok života. Ljudi smo. Ne znamo uvijek najbolje. Ne vidimo uvijek najdalje.

Vaš je heroj vidio mnogo dalje. Njegov je horizont parao zemaljske oblake. Iz toga mu je razloga priličilo otići ondje gdje za njegov let nema granica.

Ljudi smo. Ima onih koji se ne čuvaju od života radi starosti. Ima onih koji prkose stajanju na mjestu i jedva vidljivim koracima. Ima onih koji godine pred iskustvom, adrenalinom i životnim elanom s lakoćom bacaju u vatru. I neka ih. Neka heroja.