I prije nego sam ugledala najljepšu drugu liniju na svijetu uputila sam ti sve najmekše riječi, ispisala ti memoare svoga života, isplela lekcije za koje se nadam da ćeš nekad, makar ovlaš, makar onako u prolazu, makar u trku između dva zalogaja, pročitati.

I prije nego sam osjetila tvoje meškoljenje u svojoj utrobi, i prije nego si mi na bilo koji način, bebo, mogao dati do znanja da se na bojnom polju nemilosrdnih liječničkih prognoza ne borim sama i da to što mjesecima prikovana za krevet ležim, uistinu ima smisla i čini dobro tvom životu u nastajanju i prije sam te toga zavoljela… Stoga evo baš pred tobom, bebo, otvaram crno-bijele filmove ovoga svijeta i otkrivam malodušje koje nas sve redom šamara.

E baš tebi bebo, e baš ti noćas želim reći da se ne daš licemjerstvu jednom kad ti broj godina debelo premaši punoljetnost. I da poštovanje kojim ćemo te tvoj tata i ja zalijevati na putu odrastanja ne daš za sitniš bačen pred tvoja stopala. A još manje da ga daš za puko kimanje glave širokog auditorija i usiljene osmijehe praćene popljesnivilim pljeskom iz kakve trećerazredne publike.

Bebo, da ti mama nešto kaže o mjestu na koje dolaziš. Isprva ćeš se utopiti u šarolikosti toga mjesta, a onda ćeš u njemu pronaći kukolje koji će tu istu šarolikost kontinuirano napadati iz vlastite nesigurnosti, lancima svog vlastitog neostvarenja. Prepoznat ćeš ih lako. To su oni koji otrovne strelice sipaju, eto tako, jer mogu. I, eto tako, jer su duboko nezadovoljni i nesretni samim sobom. Ako slutiš da takvima ne možeš pomoći, molim te, ni ne odmaži im. Okreni list. Nastavi svojim putem čuvajući osmijeh na licu i ljubav u srcu…

Postoje i oni, bebo, koji su opasno uvjereni u nepogrešivost vlastitih životnih izbora. Oni koji naivno, zatvoreni za ostatak svijeta, vjeruju da je metar kojim oni mjere svaki korak svoga puta, upravo onaj najispravniji metar. To su oni što nemarno odmahuju na bilo čiju tuđu istinu. Oni što se cijeloga života u nešto, njima strahovito važno, kunu.

Bebo, prepoznat ćeš ih lako i onda kada mame više ne bude. To su oni što se kunu u svoje religije, u boje svoje zastave, u stihove svojih najdražih pjesnika, u melodije svojih omiljenih plesnih ritmova, u citate najvoljenijih mislilaca, u sve svoje odabire, u svoje razloge za odlaske, jednako kao i u svoje razloge za povratke. To su oni čiji je bog najveći, a čije je srce, kako se naposljetku ispostavi, najtanje.

Ovdje gdje dolaziš, bebo, ovdje sunce najslabije grije s neba, a najjače kroz najbližu ti ljubav za koju se nadam da ćeš ju za života dotaknuti. Ovdje gdje dolaziš i oluje su koje dolaze s neba upravo smiješne spram oluja koje ti drugi ljudi mogu prirediti… i zato budi na oprezu dovoljno da na vrijeme uočiš opasnost pa ipak, ne sklanjaj se odmah. Ostaj dovoljno dugo u opasnosti da izvučeš lekcije, da naučiš.

U stavu za bijeg se ne živi. Pogriješi. Slobodno! Ponovi pogrešku i padni. Tresni o pod! Samo kroz pad uopće imaš priliku naučiti kako ustati. I ako ti se ikad otkucaji ovoga svijeta učine suviše divljima, sjeti se da si jednu borbu dobio u startu. Sjeti se, bebo, da si nekoć bio dovoljno jaka iskra da pobiješ sve sive prognoze i spustiš mi najdivniji mir na srce. Meni. Svojoj mami…

– Za Kala.