Gramofonska ploča. Lennon. I jedna jesenja zora. Pogled kroz prozor na kišovit zagrebački centar. S ulice dopire miris kestena. Samo ga jeseni volim. Ostatak me godine guši.

Sabijanje kiše o godinama dotrajao lim. Zamišljenost. Ljudi bez kišobrana pretrčavaju cestu. Zaziru od toga da se smoče. Naoko sloboda. Primjećivanje.

Ptice ne lete.

“Ta kome se uopće leti u ovim bijesnim vremenima?” – pomislih i odmah mi se zatim nametne odgovor: “Djeci. Djeci se leti. Još im se kako leti.”

Zastanem na tren.

Mračno je. Na satu 6 i 30. Moj dječak spava u sobi do dok meni noćna lampica na našem improviziranom stoliću daruje toplo, a prigušeno svjetlo. Ne vrišti. Ne zasljepljuje. Trebalo mi je koje desetljeće da shvatim da ne volim vrisak. Da se opušteno zaljubim u svoju tišinu. U mir koji kreiram i kojega živim.

Mračno je. Mračna su vremena kada provirim glavom van, a tek srcem… Na tu oluju rijetko koje srce još izlazi. Sve što vrijedi, tvrde, duboko se skrilo.

Ustajem. Klupa pod prozorom osta prazna, uzimam u ruke ruksak, vadim presavinut papir. Žvrljotine. Bez repa i pameti.

“Ta tko još čita? Kome od sveg besmisla u koji smo zapali, ove žvrljotine imaju smisla?” – pomislih, a odmah se zatim moja nutrina pobuni: “To je tako nebitno. Ljudski nebitno. Jednom će ih možda netko zatrebati. Možda baš to tvoje dijete koje mirno spava u sobi do.” – prolije se zvuk tišine: “Možda jednom neće mirno spavati. Možda uopće neće spavati i onda ćeš mu trebati. I ti i te žvrljotine. A možda te neće biti… pa neka barem bude njih.”

Pomirim se s nutarnjim. Rukujemo se. Utišam glazbu. Podastrem crveni tepih beztonju. Poslušno sjednem za radni stol i stadem pisati kao da mi netko nad glavom stoji.

Jednom kad odrastete, djeco, onda kad dovoljno odmaknete da možete pojmiti novi početak, zamislite ga bez slike i tona. Zamislite da je sve čemu smo vas učili jedno veliko ništa. Jer jest. Sve je ništa…

Sav novac koji su vas vaši roditelji, učitelji vaši i članovi vaše obitelji učili da zaradite, sve je ništa! Svu imovinu za koju su vas poticali da je se nikada ne odričete, i to je ništa! Sva je odjeća koju imate i sva je hrana i sve piće koje uživate, ništa! Sve je gradivo koje ste nabubali samo zato što vam je rečeno da morate da biste zadovoljili dotrajale okvire, ništa!

Sve zastave koje su vas učili da volite i one za koje su vas učili da ih voljeti nije pogodno, i to je ništa! Sve ljude za koje su vam rekli da su vam prijatelji, i to je ništa. Jednako i za neprijatelje vrijedi. Sve bogove u koje su vam rekli da vjerujete i sve one u koje vjerovati niste smjeli, i to je ništa! Sve su zvijezde na koje ste se ugledali, ništa! Svaka igračka koju ste dodali svojoj kolekciji, i to je ništa!

Sve, nazovimo ih, istine kojima smo vam rezali krila, jedno su veliko ništa! Sav sram kojim smo vas zalijevali, ništavan je.

Vi koji ste krivo učeni, pogledajte nas. Pogledajte svijet za koji vas pripremamo. Za koji vas zalijevamo da se u njemu utopite. Vi koji ste krivo učeni, razmislite. Izgleda li vam taj svijet kao svijet blagostanja i sreće? Pobijte okvire. Porazbijajte kutije. Vi koji ste krivo učeni, stvorite svoje nove početke. Starom svijetu sašijte novo ruho. Divlji i slobodni. Ne pružajući ruku lažima. Ne poznavajući sram.

Vi koji ste krivo učeni, ne trpajte u prepune džepove. Ne pričajte punih usta. Ne mrcvarite svoj duh za snopove papira. Sve je ništa! Dom kojega sada imate, privremena je stanica. Ključ života u njegovoj je prolaznosti. Ključanica joj je milost.

Sav novac koji su vas učili zaraditi, ne donosi radost. Radost je stvar nutrine. Sva imovina radi koje se preko nišana gledate sa svojim najbližima, bezvrijedna je. Sva odjeća, hrana i sve piće ne potencira vašu radost, izgara ju ostavljajući vas dugoročno nesretnima. Sve vam nabubano gradivo postaje teret nakon kojeg, kad iščezne, ostaje praznina.

Sve su zastave fiktivni konstrukti, i sve su kao takve jednake. Svaki djelić ove Zemlje vaš je dom i svaki jednako volite. Svi prijatelji stoje na korak neprijateljstvu, a svi su neprijatelji za vršak prsta u potrebi promašili stisak naše ruke. I jedni su i drugi jednako vrijedni.

Svi su bogovi jednako božanstveni i u svakog je od tih bogova dozvoljeno vjerovati. Sve su zvijezde čijim nas naoko idealnim životima hrane, iza blještava cirkusa koji putuje svijetom, stravičan prosjek. A stravična se istina krije iza stravičnih postavki ovoga svijeta. A ta je da ništa stravično u prosjeku nema. Dapače, bez iskustva mraka kako ćeš uživati svjetlo kojim te toliko mame?

Razmislite, sve vam te igračke koje dobivate kao na traci ne mogu dotaknuti nutrinu dovoljno dugo da ubrzo ne poželite još. Mi vas krivim gorivom hranimo. Vi trebate nas, naše vrijeme i našu prisutnost, a mi, siromasi, toga nemamo. Pa prije večernjeg sastanka utrčavamo u dućan. Još vam jedan dan u nizu kupujemo novu igračku. Kupujemo vašu naklonost. Ostavljamo vam ju doma s papirićem na stolu. Na papiriću piše: “Voli te mama.” S novim računom te voli.

Razmislite, sve laži kojima smo vam rezali krila, zaboravite ih! Živite tako da ste u konkretnom momentu sretni. Ne živite za budućnost, budućnost je potencijalna smrt. Sav sram kojim smo vas zalijevali, poništite. Nema ničeg u vama zbog čega bi se trebali sramiti, ničeg zbog čega bi trebali pognuti svoje glave.

Manji ste, ali ste veći od nas velikih. Mi ponavljamo kako su nas učili. Kako pritišću nas, tako mi isti taj pritisak vršimo nad vama. Nesvjesni. Zaluđeni ovom suludom bitkom. U kojoj smo uvjereni da se borimo protiv drugih, a u zbilji se borimo samo protiv samog sebe.

Vi koji ste krivo učeni, razmislite. Stvorite svoje nove početke. Ne upirite prstom u ono u što smo vas učili, ne čudite se onome za što smo vam rekli da je čudno. Obrnite. Ne vjerujte onome čemu smo vas učili da treba. Preokrenite potrebe. Ta pogledajte svijet!

Ne okrenete li leđa, svako u svojoj nutrini, ovim iskrivljenim postavkama, mogli biste provesti život tražeći radost, a osjećajući se duboko nesretnim, izdanim, samim. A usput budi rečeno, suludi ćete novac putem potrošiti. I nikad ga nećete imati dovoljno.

A znate li zašto? To za čime čeznete nije radost u izuzeću tuge.  To za čime čeznete je mir.

Samo vas, trčanjem za fiktivnim životima u svijetu karikatura sumnjivih manira, s tim pokretačem svijeta nitko nije imao vremena upoznati. Posegnite u sebe i šaku mira pružite svijetu radije nego da skupljenim šakama grabite i što nije namijenjeno vama trpate u svoju nutrinu. Djeco, sve smo vam lagali. Sve osim jednog. Dijete, sve sam ti lagala. Sve osim… “Voli te mama.”

Gramofonska ploča. Lennon. I jedno priznanje s jeseni.