Ovih se dana iz svačijih usta navan kotrljaju pojmovi koronavirusa, samoizolacije, karantene, zaraženih, umrlih pa naposljetku, jer red je, i preboljelih. Isprva smo ovu dramu svjetskog glasa gledali sa stražnjeg sica. U našu su se sigurnu zonu kotrljale uistinu dramatične fotografije i snimke Wuhana. Pomalo smo bahato odmahivali rukom nadobudno vjerujući da “neće do nas”, jer hej, nema sve potrebne papire, #haha.

Mediji su nas, i još uvijek to revno čine, #aplauzmolim, filali apokaliptičnim naslovima. Katastrofičnim su fotografijama dolijevali ulje na vatru i promatrali nas pritom kako se u komentarima, jer gdje drugdje, pržimo. Jedni optužuju druge da su preslobodni, a ti drugi ove prve da njihova panika čini više štete od slobode koju oni odabiru. Lovimo se svake kosti bačene pred naše gladne oči. Senzacionalizam nas, a kojim se slasno mljackajući hranimo, dovodi u stanje panike.

Uvijek smo gladni drame, po mogućnosti tuđe. Uvijek se nadajući, plastično i neosnovano, bahato i neobrazovano, da neće na nas.

A zašto ne bi?

U svijet plastificiranih osmijeha po mjeri javnosti, proračunatih klikova, lajkova i shareova, stigao je virus da nam pomrsi planove. Jer da svaki put kada netko ovih dana spomene koronu opali top, od buke, a ne od korone, ne bismo sebi došli.

Ali korona je po mnogočemu pitanje tišine. Zaglušujuće tišine iz koje isplovljava jedino strah. Jer, tišina nam je nepoznata. Jer smo ju prezaokupljeni, prebahati, samoživi i glasni, ma preglasni, zaboravili.

A za strah ne postoji maska. Samo je tvoj i nije prenosiv. Ne postoji cjepivo koje se s nestrpljenjem čeka. Ne postoji garancija da će se u određenom momentu povući. Ali postoji ta tišina koja ga, neočekivana i nemilosrdna, budi. Stoga je ovih dana upravo, njeno veličanstvo, Tišina, najglasnija.

Kad se ugase svjetla, kad se napusti pozornica, kad ostanete i svijetu i svijet vama ispod radara, eto tišine kojoj se za rukav u bijegu uhvatio strah.

Je li to napokon došao trenutak da čovjek pred prirodom umukne? Da ulice odmore od jutarnjih gužvi i naglog kočenja starici na pješačkom? Da priroda duboko udahne? Da se umjetne zavjese prišivene nebu razbježe i otvore nam pogled na zvijezde?

Jest, ne treba se zanositi. Treba sagledati i onu stranu koja vrišti otkazima, rezanjem plaća, financijskim slomovima, roditeljima koji jedva uspijevaju naći, i to nadobudno rečeno, miran kutak za odrađivanje smjene u skromnoj kvadraturi koju dijele s djecom.

Jest, ne treba se zanositi mišlju da će kada ova epidemija stane, svijet malo češće posezati za kočnicom. Da će svijet spoznati da može i mora drugačije i bolje.

Naučili smo živjeti brzo i naučili smo da nam materijalne stvari kupuju momentalni osmijeh. Momentalni osmijeh za naprasnu, bljeskovitu sreću koja kad iščezne svaki put ostavlja sve žešću pustoš.

Zato tišina koja se budi u nemogućnosti održavanja socijalnih kontakata toliko guši. I zato nas nemogućnost da nam drugi ubiju vrijeme ostavlja nespremne. Jest, zato nas iritira spoznaja da baš taj trenutak ne možemo skočiti u shopping i začepiti put tuzi.

Kad je svijet glasan, ne ostaje nam previše prostora za kopanje nutrine. Kad nas okružuje buka, kad se događaji pred nama neprestano množe, brže stavljamo otpis na prošlost, manje sagledavamo greške, ne promišljamo.

Gašenjem izvanjska šarenila, mi to isto šarenilo moramo pronaći u sebi. Spoznavati i kopati po nutrini bez prijatelja da nas drži za ruku. Pronalaziti zadovoljstvo u stvarima koje oko sebe, u svome domu imamo. Igrati se, učiti, otkrivati bez vađenja i pružanja novčanica. Biti klaun samome sebi iza čije se vedre vanjštine, sasvim sigurno, krije i tama.

Za neke, ovo će biti put oslobođenja. Cesta spoznaje. Otkrivanje koliko smo puta previše vadili novčanik umjesto da pogledamo u i oko sebe. Ovo će otkrivanje za neke biti spasonosno, a za one druge zastrašujuće. Uvijek bilo i uvijek će biti dualnost. Za te će druge ovo biti put koji će, jednom kada stane, htjeti silom što prije zakopati. Ne posezati za tim stranicama u albumu svoga života i ići ravno naprijed. Glasno i naprasno, kao do sada.

Za njih se ništa neće promijeniti osim činjenice da su ovime, njihovim umom zaključeno, uzalud iskrižali dane svoga života provedene u izolaciji. Za neke druge putovanje starim cestama više neće biti opcija.

Kako bilo, ovo je prilika i da Tišinom čuvamo jedni druge. Da, čak i ako ne vidimo osobni benefit, #ostajemodoma radi drugih. Da shvatimo da zaista nije, i ne smije, uvijek biti naglasak na nama.

Istina, stavljanje veta na slobodu poradi sigurnosti može djelovati zastrašujuće, činiti to u tišini zasigurno je i gore. Naposljetku, društvo smo koje je naviklo biti nagrađeno glasnim aplauzom u zamjenu za dobro koje činimo. Ipak, spoznati da ne čineći ništa katkad činiš najviše što možeš otkriva sasvim nove zakonitosti svijeta gdje nije uvijek naglasak na potrošnji. Pogotovo ne onoj materijalnoj. Niti na aplauzu i dubokom naklonu javnosti. Nekada… Nekada kao sada sve stane. Nekada kao sada sve stane i na cijenu dođe mir i čuvanje. I sebe i drugih.